10.03. - 30.03.2014.

Papirnati snovi - Giorgio de Chirico - izdanja FMR

Fondazione Il Vittoriale degli Italiani, Gardone Riviera, Muzej Mimara i
Talijanski institut za kulturu u Zagrebu
imaju čast pozvati Vas na otvorenje izložbe

Papirnati snovi - Giorgio de Chirico
& izdanja FMR

u ponedjeljak, 10. ožujka 2014. u 19 sati.

Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka.

GRAVITACIJA SCENE, ELEVACIJA KOSTIMA
Kazališne skice Giorgia de Chirica

Svaki susret s djelima Giorgia de Chirica (1888. – 1978.) izniman je izazov i neobično iskustvo. Njegovo je slikarstvo izraz prebogate maštovitosti i istančane erudicije, spoj predvodničke smjelosti i duboke tradicionalnosti. Autor izrazite talijanske kulturne provenijencije rođen je, međutim, u Grčkoj, školovan u Njemačkoj i ponajprije afirmiran u Francuskoj, tako da je u svojoj stilistici ponio tekovine raznih sredina i ostvario svojevrsnu sintezu mediteranizma (antičke klasike, renesansne jasnoće) i sjevernjačke sklonosti mračnoj mitologiji i zagonetnosti (utjecaj Böcklina, romantičarska fantastika). U svakom slučaju djelima s početka XX. stoljeća, koja su po Apollinaireu okrštena „metafizičkim slikarstvom“, postao je – i po Bretonu priznat – preteča nadrealizma.

Susret s njegovim kazališnim skicama za predstavu „Jorijeva kći“ svakako znači nešto manje od susreta s autorovim samostalnim ostvarenjima, posebno onima iz prve i najradikalnije faze. I dimenzije i tehnike su skromnije, razdoblje izvođenja je bliže de Chiricovu obraćanju standardu, normi, konvencijama, a i njegova je imaginacija nužno uvjetovana zahtjevima dramskoga teksta, u stanovitoj mjeri podložna diktatu poetske intuicije Gabrielea D'Annunzija.
Ali prigoda suradnje slikara de Chirica, pjesnika D'Annunzija i velikog dramaturga Pirandella (ovdje u ulozi redatelja predstave izvedene u Rimu u listopadu 1934. godine) ima nedvojbeno povijesno značenje, predstavlja svojevrsno izmirenje inače suprotstavljenih poetika i estetskih orijentacija, a u ključu dodira vrhunskih vrijednosti tadašnje talijanske kulture, afirmacije mediteranskog duha i – ne najmanje važno – međusobne solidarnosti akademske elite. U četvrtom desetljeću XX. stoljeća u Italiji su bile na djelu tendencije autarkičnosti, „povratka redu“, nacionalne integracije (i službeno podržavane od fašizma) pa je tako i u ovom slučaju omogućena simbioza folklora i avangardne teatralnosti, verizma i metafizičke evazije.

Udio Giorgia de Chirica u predstavi „Jorijeva kći“ nije bio zanemariv, dapače vizualno bitan i za cjelinu dojma više nego konstitutivan. Unatoč svim ograničenjima zadatka i narudžbe, slikaru je uspjelo nametnuti svoje viđenje ili barem u karakterističnim detaljima iskazati svoj rukopis i dati osobni pečat. Ako se u prikazu scenografije morao voditi autorovim didaskalijama, ipak nije odustao od vlastitih karakterističnih znakova. Primjerice, u interijer seljačke kuće postavio je klupu neobičnih oblika (poput citata iz rimske kuhinje), a prozor otvorio na vedutu sasvim nalik njegovim „talijanskim trgovima“. Seosko dvorište iz trećeg čina perspektivno je izdužio poput svojih originalnih prostornih projekcija.

Naravno, skice pozornice, namještaja i praktikabla nisu se mogle udaljiti od čvrstog tla, gravitacija ih je nužno držala za pod i prizemljivala. Ako se u prikazu špilje iz drugoga čina nalazi i krilati Nijemi anđeo nećemo kazati da je on baš poletio, ali u kostimografskim invencijama de Chirico je svakako uzeo više slobode i mogućnosti da se odade „ne prizemnoj“ fantaziji. Čak je paradoksalno morao ponijeti i breme ugledanja i uspoređivanja s rješenjima za praizvedbu „Jorijeve kćeri“ iz 1904. godine. Tada je autor D'Annunzio naručio od prijatelja slikara Michettija što vjerniju etnografsku rekonstrukciju ambijenta i odjeće protagonista prema modelima seljaka iz Abruzza.

De Chirico je poznavao predloške prethodnika, ali ih je temeljito dogradio i ornamentalnom razvedenošću i materičkom bujnošću, dijelom u duhu neoklasicističke stilizacije, a dijelom na način jače dekorativne ritmizacije (odjeci art décoa). Posebno je kostim protagonistkinje Mile dinamičan u pretapanju prvotnosti i rafinmana, a odjeća Aligija monumentalna u svojoj strogosti odnosa crnine i žutih naglasaka. Pastoralno je najizrazitiji, dakako, Lazaro di Roio u baroknoj kovrčavosti svih elemenata, a Svetac s brda najekspresivniji u svojem krznu i patchwork zakrpama. Konačno, upravo zadivljuje de Chiricova sposobnost da i kostime „Statista“, inače čvrste folklorne matrice, obogati individualnim obilježjima.

Tonko Maroević

***
Izdavač Franco Maria Ricci već je nekoliko desetljeća primjer sustavnog programa i najviših zahtjeva, tvorac edicija i knjiga namijenjenih elitnoj publici i usmjerenih otvaranju novih problemskih područja, često sasvim ekskluzivnih, gotovo ezoteričnih inicijativa. Prepoznatljive po svojem apartnom dizajnu, dominantni, elegantne crnine sa zlatotiskom dijakrone kaligrafije, te su publikacije ponudile nizove vrhunskih tekstova iz raznih (često egzotičnih ili duboko povijesnih) književnih riznica i isto tako civilizacijski raznolikih likovnih područja. Takva umjetnička izdanja znatno su obogatila „imaginarni muzej“ svjetske kulture, otkrila i upozorila na dosad manje znane ili uopće neviđene aspekte stvaralaštva i ljudskog iskustva. Vrlo rano je izdavač uspostavio suradnju s protagonistima suvremenog duha poput Borgesa ili Eca, što mu je omogućilo izravne uvide u najdublje slojeve simboličkih, mitskih tradicija, a što je rezultiralo i antologijskim kolekcijama univerzalnog znanja i maštovitosti, kakva je, primjerice „Babilonska biblioteka“. Uz pojedinačne vrijedne knjige i sustavne serije i cikluse izdanja Franco Maria Ricci je poznat i po svojem specifično „luksuznom“ časopisu (grafički, fotografski i tehnički vrsno uređenom), naslovljenom anagramom osnivača F.M.R., koji anagram fonetski iščitan zvuči effe emme erre, što značenjem u romanskim jezicima upućuje na prolaznost, dnevnu aktualnost, neizbježnost protoka vremena. Naravno, intencija je časopisa da se upravo suprotstavi izazovu prolaznosti, te ponudi građu dostojnu trajnijega odjeka i sustavnije recepcije.

Tonko Maroević